Polilog o životu i dostojanstvu

Šangajski centar za dramske umjetnosti (Shangai Dramatic Art Centre – SDAC) osnovan je 1995. godine spajanjem dvaju kazališnih ansambala (Šangajskog narodnog kazališta i Šangajske omladinske dramske trupe), čime je postao jedino državno kazalište u Šangaju. SDAC je razvio prepoznatljiv identitet koji stavlja naglasak na izvedbenu cjelovitost te su njihove predstave postale simbol šangajskog urbanog identiteta, zadržavajući na repertoaru i kinesku kazališnu tradiciju i prateći globalne kazališne trendove. Upravo je takva i predstava Pismo nerođenom djetetu. Tri glumice različitih energija – Huang Fangling, Mai Duo i Zhu Jie – suvereno tumače (istu) trudnicu koja ne prestaje razmišljati naglas, obraćajući se životu koji se razvija u njezinoj utrobi, i tako međusobno održavaju svojevrstan meditativni, ali i dinamični polilog o ljubavi, diskriminaciji, slobodi, jednakosti, rodu, sreći i smislu života. Predstava istražuje intimne ženske osjećaje i dubinu ženskog identiteta, kroz izvedbu koja objedinjuje scenski pokret, multimediju, živu scensku glazbu i, prije svega, scenski govor.

Predstavu odlikuju elementi koji se mogu povezati s tradicionalnim
kineskim kazalištem / Izvor Zagrebačko kazalište mladih

Govor je važan dio zapadnoga kazališta i dominira ovom predstavom koju prožima polemički, esejistički i ispovjedni ugođaj. Međutim, kroz vizuru redateljice Zhou Ke, predstava je također zamišljena „kao pjesma posvećena promišljanju života“ i to iz perspektive žene, ljudskog bića koje ima prirodnu, ali istovremeno i začudnu moć da stvori drugog čovjeka. Zbog toga je predstava, iako naglašeno linearna u pripovijedanju, vizualno i akustički slojevita te koristeći slike, riječi i glazbu na poetski, lirici svojstven način reflektira odnose mikrostruktura i makrostruktura. Utroba je (bolnička) soba, a soba je svojevrstan zatvor, ali je ona istovremeno i sigurno mjesto, jedini dom i čekaonica prije neminovnog izlaska u kaotični, nemirni svijet.

Trudnoća je dvostruka stvarnost fascinacije i otuđenosti, a međuzavisnost i isprepletenost identiteta majke i djeteta otvara pitanja o fiziološkoj i misaonoj autonomiji žene. Apostrofirajući neprestani osjećaj krivnje, predstava otvara i pitanje moralne obaveze žene kao stvoriteljice života: je li potpuna pasivnost u ulozi majke nužna i poželjna, ili zapravo predstavlja duboki gubitak osobne slobode? Montažom i projekcijom različitih mišljenja o potencijalnom gubitku djeteta koje još nije ni rođeno dolazi do izražaja kompleksnost ženskih iskustava, odnosno svijest da su „ljudi sastavljeni od raznih istina“. U širem kontekstu, predstava se bavi izazovima vezanima uz pojmove ranjivosti i slobode s kojima se žene (ali i muškarci) suočavaju u patrijarhalnom društvu, gdje njihova pozicija majke, osobito samohrane, dovodi do osjećaja izolacije i diskriminacije. Trudnica, kao neobično biće u stalnoj promjeni, postaje izolirana jer prolazi kroz internalizirano iskustvo koje je drugima neshvatljivo.

Slikovita moć pripovijedanja i mašte izražajna je posebno u prizoru noćne more, koji iznenađuje uvođenjem elemenata kineskog tradicionalnog kazališta (kruta maska, istaknutiji kostimi, stilizirani pokreti i geste slične plesu, očita promjena intonacije govora), ali stilski se sjajno prožima s ostatkom predstave. Predstavu oblikuju i drugi elementi koji se mogu povezati s kineskim tradicionalnim kazalištem, poput igre sjena, inkorporiranja slika u pripovijedanje te glazbe koja naglašava emocije i dinamiku radnje (osim scenskih matrica, među kojima se ističe instrumentalna obrada balade Greensleeves koja se ponavlja nekoliko puta, predstavu glazbeno obogaćuje zvuk handpana na kojem svira glazbenik Yin Yin).

Dok u svijetu ljude razdvaja nepravda, u utrobi su svi jednaki. No, može li život biti dostojanstven za sve ljude? „Odgovorom“ nerođenog djeteta na polemiku majke predstava zaključuje da, iako čovjek pojedinačno umire, život sam po sebi ne umire jer se ljudska iskustva i spoznaje obnavljaju i prenose. Iako je turbulentan i bolan, život ipak nije samo patnja. Roditi se znači stvarati i tog se stvaranja ne treba bojati. Zato što se nikada ne vraća u istom obliku, život je dragocjen.

Glumica Huang Fangling izvodi lijepu i sentimentalnu glumačku etidu (od mlade do stare majke s djetetom), krećući se ukrug kako bi, uz neizostavno pripovijedanje tog vremena, dočarala da „prolazi jedan život“, a ovdje je to život koji se (dvostruko simbolično) proživljava samo u mašti, dok nerođeno dijete prerano vade iz majčine utrobe. Život koji „ostaje“ nadilazi pojedince. Crveni baloni koji prodiru na pozornicu kroz kulisu u boji tkiva simbol su periodičke obnove, ali i životne radosti, slavlja, ljubavi i prosperiteta koji, kao u svakoj bajci, trijumfiraju nad zlom.